Funkcioniranje ili nefunkcioniranje po unesenom algoritmu je upravo ono što produbljuje diskusiju o inherentnosti jezika. Na primjeru filma "Ex Machina", svijet kao slučaj o kojem se govori, u kojem se djeluje, i na kojeg se djeluje, kao i automatizirani momenat stvaranja unutar kontinuuma doživljenog od strane ljudskih bića su interesni problemi. Film se bavi propitivanjem ljudske egzistencije koji kroz tu istu prizmu nastoji validirati svijet humanoidnih robota. Kao rezultat imamo intersekciju svjetova kao dva slučaja različitog porijekla. Radnja se odvija usred divlje prirode koja svojom intrinzičnom i cirkulirajućom silom potpomaže nastanak vještačke inteligencije. Pritom se primjećuje da se vremenski kontinuum ljudskih bića i onaj pretpostavljeni koji pripada humanoidnim robotima dotiče na nivou jezičke igre. Ovaj pojam je po prvi put definiran autorskim angažmanom filozofa Ludwiga Wittgensteina, čiji pogled na inferentnu potenciju jezičke igre jeste teorijska osnova životnog "Blue Book" projekta koji razvija lik naučnika Nathana (Oscar Isaac). Za hvatanje i rastezanje ove filozofske ideje kroz film se čini zgodnim uporediti prvu i posljednju scenu. U prvoj sceni se lik Caleba (Domhnall Gleeson), uspješnog informatičkog vizionara, stavlja u centar zbivanja. Govoreći iz ugla publike, ono što nadvladava Calebovo ushićenje zbog osvojene prilike za odlazak u Nathanov institut i bližeg upoznavanja sa projektom "Blue Book" (jedan dio objavljenih zapisa sa Wittgensteinovih predavanja nosi isti naziv) je popratna muzika koja opisuje osjećanja suprotna tom veselom događaju. Tako se posljednja scena filma usredotočuje na lik Ave (Alicia Vikander), humanoidnog robota, koja sa sličnim ushićenjem iščekuje novi "životni" početak u kontekstu šireg ljudskog društva. Naime, u toj sceni se Avin san o ulasku među more ljudi na ulici ostvaruje.

Likovi Caleba i Ave se mogu uzeti za referentne tačke dva naizgled odvojena svijeta - humanog i humanoidnog. Eksplikacija polazišne filozofske ideje o jezičkog igri u kojoj mogu sudjelovati svi/-e koji/-e komuniciraju se nadopunjuju diskusijama između Caleba i Ave tokom priređenih sesija testa dojmljivosti Avine humanosti. Kao dodatak tome su Nathanove in medias res upadice koje pružaju stoičku, gotovo nihilističku, deskripciju razloga postojanja projekta gdje se prati razrada vještačke inteligencije. Vrijednost filma je i filozofska i estetska, radi neizostavnih komponenti fotografije koja obuhvata momente fuzije prirodnog i vještačkog ili organskog i onog unesenog u prirodno okruženje. Svaki od tri glavna lika filma doprinosi opšteprisutnoj raspravi o tome šta ljudska bića čini ljudskim. Na stepenu djelovanja, Caleb i Ava su sposobni za slične radnje. Još od početka njihove interakcije, Ava pokazuje umijeće neočekivanog kombiniranja osjetilnog materijala, u ovom slučaju unesenog i naknadno prikupljenog, koji ima karakter inferentnosti jer je Ava odraz algoritma. Rekla bih da se inferencija (logičko zaključivanje na osnovu podataka) pokazuje kao bitna stavka njene kognitivne dimenzije. Za vrijeme jednog od evaluativnih razgovora, Nathan tvrdi da Ava može pamtiti, vršiti logička povezivanja direktnog i indirektnog referiranja, ali i simulirati zainteresovanost poput redovnog flerta sa Calebom kojim se izbavlja iz staklene ćelije u kojoj je, za sebe, oduvijek. Instrumentaliziranjem Calebovih odgovora na flert, Ava dobija priliku da ubije Nathana, zarobi Caleba i konačno se pomiješa sa ljudima. U ovom momentu bi se valjalo još jednom podsjetiti na posljednju scenu koja spekulira uspješnost Avine ultimativne "laži" o svojoj ljudskosti jer tu ona izgleda kao i svaka druga osoba na ulici. Materijalna razlika između Caleba i Ave postoji. Na nivou tijela, Caleb je izdanak organskog kontinuuma dok je Ava onog neorganskog. Paralelizirati se mogu i scena Calebovog posezanja za britvicom i urezivanja iste u tijelo da bi provjerio svoje organsko porijeklo sa onom gdje Ava pronalazi maske namijenjene za humanoidne robote. Fizička i emocionalna bol kao dokaz postojanja je ono što Calebu potvrđuje identitet organskog. Scena gdje Ava nailazi na izložene maske, uključujući i prototip njenog lica, se čini kao trenutak Avinog suočavanja sa svojom neorganskom strukturom. Nakon te realizacije, Ava razumijeva da se njen anorganski identitet može prikriti te se u sobi gdje su smješteni ostali humanoidni roboti opskrbljuje komadima kože, perikom i odjećom. Njen posljednji prolazak kroz kuću gdje je nastala je ustvari njen pobjedonosni prolazak Turingovog testa. Ava je rezultat ideje koja je nikla u sferi organskog. Uz prizvuk kakve antičke tragedije, ona ubija svog tvorca da bi zauzvrat mogla nastaviti svoje putovanje.

Može se činiti nesmotrenim zahvatati Avina djela bilo kakvim moralnim principima koji se vežu za ljudska bića te uopšte govoriti o ubistvu Nathana kao njenom transgresijom jer je Avina svijest umetnuta a porijeklo anorgansko. Ovakvim stavom bi se Nathan kao tvorac humanoidnih robota mogao smatrati krivcem za sve što je krenulo po zlu samo zato jer je Avi dao šansu da opstoji, komunicira i razvija svoje sposobnosti. Stoga smatram za bitnim osvrnuti se na ovu otvorenu interpretaciju moralne odgovornosti tvoraca mašina poput Ave i promisliti o mogućim scenarijima koji uključuju humanoidne robote a nemaju ishode kobne za ljudsku vrstu. Nathan je namjerno kreirao projekat istraživanja postojanja intencionalne svijesti kod humanoidnih robota gdje Ava predstavlja namjernu simulaciju ljudskog bića. Tokom jedne od sesija sa Calebom, Ava pokazuje svoj crtež čiji je sadržaj usko povezan sa sadržajima s kojima je Nathan suočio. Njena ideja o svijetu izvan staklene ćelije joj je pažljivo servirana. Postaje vrlo očigledno da je Caleb taj čiji se dojam o Avi testira, a ne Ava. Činjenica je još i da je Ava kreirana po uzoru na Calebov preferirani pornografski sadržaj, da je ona ženski heteroseksualni humanoidni robot i da pokazuje zainteresovanost za njega. Sve ovo je iznimno potrebno da se test izvede. Calebova emotivna konekcija s Avom dokazuje da se ta veza stvara prisutnošću i komunikacijom.

Prosta konjuktivna operacija (ako A onda B) je u sastavu svake razmjene utisaka o značenju unutar prostora ukazivanja na slično poimanje sličnih referentnih tačaka u svijetu. Prema tome, vidi se da Calebova i Avina intencionalna svijest imaju sličnosti jer se obje nadograđuju u istom prostoru. Utoliko su i različite jer se nalaze u različitim vremenima. Calebovo iskustvo kao izdanka organskog je ispunjeno iskustvom boli. Nasuprot tome, Ava ne može da osjeća bol, za sebe je oduvijek tu, ali uspijeva da sudjeluje u jezičkoj igri jer su joj njena pravila unesena. Ona također nije ni mozak u bačvi jer ima znanje o svom namjernom porijeklu. S druge strane, Calebov egzistencijalistički problem je što on nikada neće moći biti potpuno siguran u svoju neautomatiziranu slobodu promišljanja, jer se istina o simuliranju njegovog bića krije izvan okvira jezičke igre - svijeta.

Autorica: Lemana Filandra
24. septembar, 2019.