Definicija je visokorizična ali neophodna stvar jer se uz njenu pomoć krećemo putanjama svakodnevnog života. Privatnost naše "privatne" sfere je upitna, s tim više što je oblikovana, ograničena, i osuđena na definicije. Svaka od njih nastoji dokučiti i predstaviti osnovu. Tako se film "Picnic at Hanging Rock" može analizirati kroz prizmu kritike postojanja esencije bilo kakvog pojma kojeg poznajemo. Ukoliko za početak ostavimo po strani radnju filma preokupiranu misterioznim nestankom tri učenice i jedne profesorice privatne škole u Australiji, prepustićemo se prazniku viktorijanskih i renesansnih estetskih motiva uokvirenih u kadrove eksterijera i interijera. Pritom je lik Mirande (Anne-Louise Lambert), jedne od tragično nestalih učenica, izričito upoređen s likom Botticellijeve Venere. Djeluje da prvi dio filma (koji se u tematskom i zvučnom smislu razlikuje od drugog dijela filma posvećenog potrazi za nestalima) prolazi u slavljenju renesansnog principa hedonizma pod krinkom. Doslovno, prvi dio filma je uvijen u neprovidne slojeve viktorijanske čipke koja je sastavni segment gotovo svakog kadra koji u sebi sadrži kulturološka obilježja. Scena kada Miranda, Irma (Karen Robson), Marion (Jane Vallis) i Edith (Christine Schuler) preskaču potok podsjeća na prizor neke renesansne slike muza u šumi. Naglasak je na slojevitosti materijalnih i psihičkih stanja. Bolje rečeno, fokalni pojam filma je fraktalnost. On je prisutan kao određujući element misterije, fotografije filma, karakterizacije likova i dizajna scenografije, gdje je glavna ideja da je svaki lik kao i prostor koji on/ona okupira jedan trenutak unutar niza taloga materije. Iz mog ugla, film se očigledno bavi propitivanjem izvora razlike između naglašene ženstvenosti i maskuliniteta. Tu se zahvaljujući pojmu fraktalnosti nastoji pronaći zajednička osnova, tj. materija kao neprikosnovena činjenica.

Tokom izleta na Hanging Rock, gledaoci mogu vidjeti krupne kadrove insekata koji su ili u svom prirodnom staništu ili gmižu po hrani. Ovakvi kadrovi se upoređuju sa scenom gdje učenice koje su krenule prema vrhu stijene leže u podnožju vrha odmarajući se dok im mravi gmižu po golim nogama. U tom momentu ne postoji barijera između ovih sićušnih organizama i ljudskih organizama. Na atomskom nivou, oni prožimaju jedno drugo i daju odsjaj fraktalnosti. Ovakav neposredni dodir je postao moguć iz razloga što su djevojčice došle u prirodu, svjesno krenule u istraživanje stijene, te ostavile komade odjeće za sobom da bi im iskustvo traganja bilo što manje ometano. Ovom pogledu na pojam fraktalnosti je srodna scena kratkog monologa Marion koja stojeći na uzvišenju svoje kolegice i profesore opisuje kao mrave te se retorički pita da li je svrha života nekih organizama puka funkcionalnost u prirodi. Povrh toga, scena u botaničkom vrtu kojoj nazoče vrtlar (Frank Gunnell) i Tom (Tony Llewellyn-Jones) je možda ključna scena koja podržava kritiku postojanja škodljive i ograničavajuće razlike među živim organizmima. Naime, njih dvojica posmatraju biljku čiji se listovi savijaju na dodir. Može se reći da je ovo metafora za primordijalnu dimenziju filma gdje je centralno mjesto Hanging Rock. Ova nakupina materije se stereotipno oslovljava u ženskom rodu, magnetski privlači posjetitelje i krije tajnu nestanka učenica i profesorice. Bez obzira što je rečeno da je stara milionima godina, ona je u viktorijanskom dobu interpretirana kroz jasno određen sistem vrijednosti koji pravi razliku između prihvatljivih i neprihvatljivih članova društva (poput siročadi čije je porijeklo često misterija za sebe, predstavljeno kroz likove Sare (Margaret Nelson) i Michaela (Dominic Guard)). Lik ravnateljice škole (Rachel Roberts) koja je simbol discipline, strogoće i zadatih pravila na početku filma izražava neslaganje sa idejom odlaska učenica u prirodu. Prema njoj, priroda je opasno mjesto gdje nema potrebe provoditi dosta vremena. Međutim, lik profesorice McCraw (Vivean Gray) koja je jedna od budućih nestalih gaji naklonost prema prirodi i sa divljenjem objašnjava sitne elemente Hanging Rocka. Ona analizira tvorevinu prihvatajući činjenicu da je priroda slojevita nakupina materija koja je u stalnoj nadogradnji. Za očekivati je je to što je ravnateljica škole opisala profesoricin mozak muškim.

Jedna od plauzibilnih tvrdnji vezanih za ideju filma je da se razlika između ženstvenosti i maskuliniteta prenaglašava i gotovo karikira da bi se iznijela kritika stereotipa koji su temeljna odredišta oba pojma. Na primjer, uvodna scena filma prikazuje učenice kako se bude u prostorijama ušuškanim u viktorijanski kič, umivaju ružinom vodicom, pažljivo češljaju kosu, vežu korzete, razmjenjuju tračeve i recituju romantičnu poeziju. Nasuprot tome, likovi dječaka koji posmatraju djevojčice u već spomenutoj sceni prelaska potoka voajeristički posmatraju cijeli prizor i seksualno objektiviziraju djevojčice. Iako će njih dvojica i sami pokušati pronaći nestale likove uputivši se prema vrhu stijene, njihovi likovi ne doživljavaju značajnu psihičku transformaciju jer se njihovi podvizi u prirodi vide kao očekivan i normalan izljev zabrinutosti za sudbine nestalih. Također, ostali muški likovi u filmu su pretežno prikazani kao spasioci. Ono što je upečatljivo je da se u najmanje dva navrata postavlja pitanje o mogućem silovanju i ubistvu nestalih od strane muškaraca predatora. Spomenuću i scenu potrage oko stijene organizovane na inicijativu lokalnih muških stanovnika, gdje policajci u lisicama vode zatvorenika koji nije bijelac, već je pripadnih jednog ili više domorodačkih naroda. Ovaj detalj je presudan za razumijevanje autorskog stava prema sveprisutnom imperijalizmu nad prostorom koji nikada neće moći biti porobljen do kraja.

Iskre antiviktorijanskog osjećanja izbijaju iz odabira muzičke podloge u dijelu filma kada se djevojčice spremaju za izlet i penju prema vrhu stijene. Oglašavanja zrikavaca se miješaju sa zvucima duhačkih narodnih instrumenata, gotovo odavajući dojam slavenske tradicionalne muzike. Muzičku podlogu potrage i konačnog psihičkog kraha ravnateljice internata čine kanonski komadi klasične muzike kojima se diči evropska kultura. Još ću reći da se kadrovi uspinjanja djevojčica do vrha stijene isprepliću sa kadrovima stijena. Moguće je tvrditi da se stijene porede sa likovima djevojčica jer svaka od tih jedinki u sebi nosi naslijeđeni genetski materijal i predstavlja primjer fraktalnosti. Fizički odlazak na vrh stijene je koban za profesoricu i svaku od djevojčica osim jedne. Nakon što Irma biva pronađena, ona se pozdravlja sa svojim kolegicama obučena u crvenu haljinu i kaput. U toj sceni ona nosi boju koja se tek tada pojavljuje na nekoj od učenica. Na Irmu se više ne gleda kao na naivnu nevinu djevojčicu obučenu u bijelu čipku već kao na saučesnicu u nestanku žrtava. Njene kolegice i profesorica muzike je prvo ignorišu pa napadaju. Lik Irme je prošao kroz transformaciju usljed inicijacije koja je za nju značila eksperimentisanje sa granicama svoje volje i snage pri penjanju na Hanging Rock. Tom prilikom je zajedno sa ostatkom djevojčica postepeno skidala čarape, cipele i korzete, tj. ono što je ograničavalo njihovo kretanje prema istini i gradilo vještačku barijeru između nje i znanja proisteklog iz ličnog iskustva. Tako su Miranda, Marion i profesorica McCraw stradale jer su prešle granicu društvene norme. Slično se događa i Sari, djevojčici zaljubljenoj u Mirandu koja se odlučuje na očajnički čin samoubistva prije dogovorenog premiještanja u sirotište.

Autorica: Lemana Filandra
7. septembar, 2019