Nije istina da se za smrt ne može pripremiti. Njena vječna iznenadnost može se ulomiti na vrijeme da bi se s njom suočilo kao sa starim prijateljem. Primiče se ona kroz cijeli život, znamo za nju, a ona nas s puno razumijevanja čeka. Čini se da lik Marthe (Tilda Swinton) o smrti zna malo više od drugih. Ratno izvještavanje bila je njena profesionalna strast, a opsesija smrt. Spominjući rat u Bosni kao svoj najdraži rat, jer je suosjećala s patnjom istraumiranih, napadnutih ljudi pri odbrani od dobro ustrojene i bolje naoružane vojske, vidi se da je Martha provela značajno dugo vremena družeći se sa smrću, posmatrajući je sa strane i bivajući sretnicom jer smrt tada nije sjela za njen sto. Sve ljepote pogleda iz njenog njujorškog stana, sunčeve zrake na njenoj koži, pažljivo su vrednovane nakon rata u Bosni, a koliko tek više nakon ratova koji su joj bili samo profesionalna dužnost.

    Martha ne shvata život olako, zato ga želi prekinuti lijepa i cjelovita. To su njeni standardi i to je njeno uvjerenje. Nepoštivanje prirodnog odlaska dokaz je Marthine slobode volje, koju ona želi upotrijebiti nekonvencionalno, i to se nameće kao njen prijestup. Marthin čin, ali ne i odluka, vidi se kao prijestupnička samovolja kroz bilo koju prizmu koja je posredstvom čovjeka ili saznata ili njime izgrađena. Ipak, priroda je prostor gdje Marthina odluka i krajnji cilj nisu ni dobri ni loši, jer tu čovjek ne vodi glavnu riječ. Almodóvar je taj bazen sebi osobenih zakonitosti i principa, nikako validirajućih u čovječijem smislu, poput traka i sjena, spustio preko Marthe i Ingrid (Julianne Moore), vjerovatno naglašavajući svoj autorski stav i krajnju dopuštajuću dimenziju, gdje se Martha, pod nadzorom Ingrid, priprema da popije kapsulu za eutanaziju. Kao kakva ranjena životinja kojoj treba mir i dostojanstven odlazak, Martha bira kuću u šumi kao svoju posljednju nastambu.

    Ne, u filmu se ne špekuliše o putovanju duše na drugi svijet, ne bdije se nad pitanjem postojanja ičega nakon prestanka disanja, već se iznose, poput dijelova mozaika, različita stajališta glede svojevoljnog oduzimanja života. Tu su najglasniji kritičari muškarci, a očigledno je da Almodóvar u ovoj postavci likova favorizuje žene. Martha i Ingrid su u scenama gdje sjede za radnim stolom i rade ono što najviše vole – pišu, ili pripremaju hranu, ili se sunčaju na trijemu, ušuškane prizorima drveća, cvrkutom ptica i, nadasve, izvanrednim prirodnim pejzažima. Njih dvije su u prirodnom okruženju najopuštenije, pogotovo Martha, koja je u tim scenama čvrsto odlučna da popije kapsulu. Vrlo očekivano, one se kontrastiraju scenama iz bolnice, restorana, pa čak i privatnih domova. Nemir nestaje u prirodi jer tu Almodóvar pruža podršku Marthi da kaže vječno zbogom.

    Drugi tip ušuškavanja je blizina knjiga, tačnije prostor knjižare, gdje unutrašnji svjetovi Marthe i Ingrid izlaze napolje iskreno, u vidu dubokih razgovora o prošlosti. Licima prekrivenim odrazima prirode, Martha i Ingrid razumiju da su žene te koje daju život, pa ga možda i zato imaju pravo sebi oduzeti. Zahvaljujući svojoj profesiji, Martha razumije rat. Ona ga vidi kao kobnu suvišnost. Međutim, njen ljubavnik iz prošlosti i otac njene kćerke, Fred (Alex Høgh Andersen), onaj je kojeg je vojno učešće u ratu i vjerovanje u rat trajno uništilo. Martha govori o ratu želeći sagledati poziciju žrtve. Ona nije razarač. Ona stvara i daje glas drugima, svjesna svoje privilegovane pozicije. Martha se uveliko razotkriva Ingrid i čak joj dopušta da uzme njene ratne dnevnike i posluži se njima kao spisateljskim nadahnućem.

    Drugim riječima, Martha dopušta Ingrid da je iskoristi, a zauzvrat traži samo jedno – njeno prisustvo u susjednoj sobi. Dapače, Ingrid vrši “mothering” Marthe, zbog čega se postavlja pitanje da li je Ingrid ustvari previše dobra prijateljica. Na primjer, ona nikada ne pita za dozvolu unutar pakta kojeg sklapa s Marthom, već reaguje, uzima, priča i kreće se po svom nahođenju, kršeći tajnost dogovora. Najprije prisvaja Marthin ratni dnevnik, pa tek onda pita za dozvolu. Čini se da planira iskoristiti Marthina sjećanja i iskustva i prije nego što joj se to dopustilo. Najupečatljivija tačka filma je trenutak kada se, tokom potrage za zagubljenom kapsulom, Marthi otvara mogućnost prirodne smrti, one koju skoro svi likovi smatraju ispravnom. Ingrid pronalazi kapsulu i predaje je Marthi, postajući direktni saučesnik u njenoj nakani i kasnijem djelu. Od tog momenta, Ingrid možda snosi dio „krivice” za Marthino samoubistvo. Ova nerazjašnjena krivica dodatno je podebljana Marthinim čestim izjavama da ima problema s memorijom usljed kemoterapije.

    Almodóvar vrlo nježno sugeriše da Martha svoj plan za odlazak u smrt ne kuje u potpunosti trezveno. Mogućnosti za različite puteve kojima se može poći u susret smrti neprestano se otvaraju pred Marthom, počevši od njenog višegodišnjeg sretanja smrti i izvještavanja o njoj, do neprilika koje unezgođuju njen plan. Marthin nekonformistički stil odijevanja dodatno je izdvaja iz sredine, čineći je već upola na drugoj strani. Samo je do nje da odluči kada će otići. Martha, kao anđeo na posuđenom vremenu na Zemlji, svojom izrazitom mirnoćom pokreta nekoliko puta šokira Ingrid, koja pomisli da je Martha već mrtva. Zahvaljujući svojoj dostojanstvenoj dosljednosti u pojavi i govoru, Marthin oklop kroz koji Ingrid nastoji prodrijeti ostaje neprobojan. One radije razgovaraju o onome što se desilo, a ne o onome što će se desiti. Seks je njihova predsmrtna tema, a ne Bog. Taj zajamčeno opipljivi osjećaj koji krade vrijeme dana i oblikuje ga na sebi svojstven način prkosi vremenu koji vodi smrti, a Marthine i Ingridine najdraže uspomene su upravo na takve sate.

    Ove alhemičarke se pak guše usljed okova društvene strukture pretežno sačinjene odlukama muškaraca, pa tako postaju i konvencionalne kriminalne prijestupnice. Koliko god je Marthin odnos sa kćerkom problematičan, ona je po činu majka ljudi, a Ingrid majka knjiga. Njih obje rade “mothering” kroz stvaranje života, brigovanja ili pronalaženja pravih riječi u sebi. Kao likovi koju budno doživljavaju život one su drugačije od muškaraca u ovom filmu koji su u svim iskustvenim sferama života mračni, radikalni i izgaraju radi svog besmislenog ponašanja, poput Freda koji spašava ljude kojih nema. Oni se ili ljute ili osuđuju ili napuštaju. Njihova pomoć je nepotrebna u trenutku u kojem se daje, jer Fred ne spasi ljude već nenamjerno Marthu od uspavanog života kakvog nikada nije htjela. Poklanjajući joj posljedice svoje traume, on Marthin život mijenja zauvijek i intrigira je do te mjere da i ona ide da vidi šta je rat ustvari.

    Marthi se ne pripisuje sin već kćerka, koja svojim pojavljivanjem nakon majčine smrti i velikim fizičkim nalikovanjem na Marthu utjelovljuje kontinuitet života. Nakon smrti tijelo ide prirodi, ali život nije gotov. Tako Martha ustvari ne umire – ona ostaje u šumi. I u knjigama.

Autorica: Lemana Filandra Muslić
23. februar, 2025.